skip to Main Content

IZLOŽBA

02/09 ∙ 20:00-04/10 ∙ 20:00 ∙ Muzej suvremene umjetnosti

Otvorenje ∙ 2020-09-02 20:00:00

Curator ∙ Klara Petrović, Luja Šimović; Kustoska suradnica: Vesna Meštrić

Neodlučne Slike
Liza Ambrossio, “Blood Orange”

Neodlučne slike

Međunarodni fotografski festival Organ Vida okuplja umjetni⁞ce iz cijelog svijeta koj⁞e rade u mediju fotografije i/ili u njezinom proširenom obliku i čiji radovi odgovaraju zadanoj temi ovogodišnjeg festivala “Neodlučne slike”. Na izložbi sudjeluje deset međunarodnih umjetni⁞ca izabranih putem javnog poziva od strane međunarodnog žirija u sastavu: Christian SiekmeierKatrina SluisSteph KretowiczMirjam Kooiman i Vesna Meštrić. To su:

● Liza Ambrossio “Blood Orange”
● Martha Frieda Friedel “éclat”
● Marko Gutić Mižimakov “Cruising the Manifold, Disoriented”
● Zhao Qian “A Field Guide”
● Oskar Schmidt “Liquid”
● Samar Al Summary “Trust Beauty Bank”
● Indrė Urbonaitė “Flamingos, Moonrise and the Slippers”
● Emilio Vavarella “Amazon’s Stravaganza: A Personal Index of Infinite Consumption”
● Shelli Weiler “Fabulations”
● Alba Zari “THE Y”

Protekla dekada obilježena je drastičnim razvojem digitalnih tehnologija stvaranja slika koja svoje plodno tlo pronalazi u društvenim mrežama, posebice onima utemeljenim u vizualnom. Svakodnevno korištenje internetskog sadržaja postaje normaliziranim, a time i konzumacija nevjerojatnog obujma vizualnog sadržaja; fotografska slika, više nego ikad, dobiva primat nad svim ostalim sadržajem zbog lakoće i brzine prijenosa poruke – od privatne komunikacije, marketinške i industrije video igara, do suvremene umjetnosti. „Umrežene tehnologije,“ kako je primijetila teoretičarka Astra Taylor, trebale su izjednačiti profesional⁞ke i amater⁞ke, a umjetn⁞icama omogućiti da „uspiju bez institucionalne potpore te direktno dopru do svoje publike“. No inicijalni optimizam utemeljen na pretpostavljenom demokratskom, ali i estetičkom potencijalu digitalne kulture splasnuo je kada je postalo očito da su tržišni interesi onemogućili radikalnu transformaciju digitalne kulturne proizvodnje i distribucije.

Pišući o krizi reprezentacije, teoretičarka Hito Steyerl zaključila je kako je popularizacija vizualne reprezentacije kroz digitalne tehnologije dovela do ozbiljne krize političke reprezentacije: „Vizualna reprezentacija doista jest bitna, ali ona nije sasvim u skladu s drugim oblicima reprezentacije. Između njih postoji ozbiljan disbalans”. S jedne strane postoji velik broj slika bez referenata, tvrdi Steyerl, dok s druge strane na slikama izostaju reprezentacije mnogih (ljudi). Nadalje, kompjuterski generirane slike, digitalni filtri i druge metode manipulacije slikom, vizualnu su kulturu do određene mjere unificirali. No jednako su tako stvorili nove tipove slika koje je teško shvatiti u okvirima postojećih estetičkih kategorija. Slike koje teže replicirati umjesto da reprezentiraju. Ako reprezentaciju zamijenimo replikacijom, piše Steyerl, „ono što proizlazi nije slika tijela, već tijelo slike koje samo po sebi predstavlja informaciju … oblikovanu različitim, prirodnim, tehnološkim ili političkim silama“.

Tehnologija kao posrednik u stvaranju slike otvara se kao prva tema. Emilio Vavarella u „Amazon’s Stravaganza: A Personal Index of Infinite Consumption kao glavnu suradnicu bira umjetnu inteligenciju Alexu koja postaje savjetodavno tijelo za produkciju novog umjetničkog rada, predlažući proizvode s Amazona kao polazne točke za umjetničku produkciju. Rezultat je prikaz raskrižja na kojem se susreću konzumerizam i metode arhiviranja, a procesom propituje odnos između ljudi i tehnološke moći. Projekt Indré Urbonaité „Flamingosi, izlazak Mjeseca i sandale“ skriva samu sliku – polazišne komercijalne fotografije prolaze kroz program koji prati kretanje pogleda. Od izvornih slika plaže i planine, ostaju linije pogleda, „trag piksela”, apstraktna slika kao dokument čina gledanja. „Čišćenje” slike od sadržaja nastavlja se dalje: ista baza ispoliranih fotografija spremnih za široku upotrebu javlja se kao početno mjesto u seriji Oskara Schmidta, „Liquid. Schmidt igra se s vizualnim jezikom tih čistih, uglađenih fotografija stvarajući slike bez sadržajnih referenci. One su, jednostavno, slike – njihovo značenje i izgled tekućeg svojstva, podložni promjeni i manipulaciji.

Proturječna slika javlja se u seriji „Trust Beauty Bank“ Samar Al Summary gdje istražuje slojeve vizualne komunikacije u javnom prostoru. Živeći u Beirutu, dokumentaristički bilježi neposrednu okolinu tijekom ekonomske krize. Pusti javni objekti, poderane reklame – bez traga života, okolina kontradiktornih signala u njenim fotografijama postaje mjesto sukoba između političke stvarnosti i slike. Čitanje i prevođenje vlastitog okruženja tema je i serije „Terenski vodič“ Zhao Quiana. Ovog puta tema je zoološki vrt: „Zoološki vrt br. 1: Neke retoričke strategije“ istražuje naše poimanje prirodnog okruženja i naše svakodnevne stvarnosti ispunjene umjetno stvorenim vizualnim sadržajem. Prostor istražuje i Marko Gutić Mižimakov u recitalu i vizualnom eseju „Kruzajući kroz mnogostrukost, dezorijentiran“. To su queer prostori, intimna potraga za osjećajnosti: algoritam koji temeljem unesenog teksta generira imaginarne prostore ostavlja praznine u značenju koje se izmješta van dominantnog pogleda.

Propitivanje rodnog identiteta – kulturno upisanih prostora i radnji – tema su serije „Konfabulacije“ Shelli Weiler. Namješteni prizori igraju se s naglašenom tjelesnosti, s tijelom koji izmiče zadanim kulturnim i političkim ulogama. Fiktivna serija seže osobnoj problematizaciji pogleda, napetosti između prirodnosti tijela i društvene igre. Tijelo – odnosno portret – za Marthu Friedu Friedel u „Éclat“ je mjesto potrage za ljepotom. Asocijacijama portreta mladih osoba s predmetima, prirodom, arhitekturom, Friedelino poimanje ljepote vezano je za formalno estetske osobine, vizualne pokrete oblika i boja. Odnos stvarnosti, snova, zamišljenih narativa i prošlosti preokupacija su serije „Krvava naranča“ Lize Ambrossio. Skup insceniranih, nadrealnih prizora Ambrossio veže pod koncepcijom noćnih mora, koje nas prate kao posljedica traumi upisane u genetiku: one su neizbježne, svima svojstvene. Genetska veza pokretač je rada Albe Zari, „Y“. Zari koristi fotografski medij kao poetičnu metodu istraživanja fragmenata koje čine osobu, u ovom slučaju, njenog oca za čije postojanje saznaje kasno u životu. Zadirući u vlastiti genetski kod, rekonstruira lica svog oca i materijalizira ga u sferi društvenih mreža na kojima dosad nepoznati kromosom Y postaje živim.

Jednako važno kako, kao i što prikazuju, ove su slike svjesno i odlučno neodlučne. Umjetnici pristupaju temi same slike – Emilio Vavarella kojemu je suautor umjetna inteligencija, kao i Indré Urbonaite kojoj središte postaje čin gledanja, Oskar Schmidt koji primjenjuje korporativne komunikacijske strategije kako bi stvorio fluidne slike bez jasnih referenci. Prostor u kontekstu vizualnih postaje važna tema, Samar Al Summary koja suprotstavlja reklamnu industriju – industriju proizvodnje slika – s derutnom stvarnošću grada, Zhao Quian koji čitanjem prostora problematizira odnos prirodnog i umjetno proizvedenog te Marko Gutić Mižimakov koji razmišlja o queer prostorima, stvarajući nova mjesta posredstvom slike i teksta. Time se otvara tema identiteta, tjelesnosti, fakcije i fikcije: Shelli Weiler ispituje samu prirodu tijela i igranje zadanih uloga u društvu, Martha Frieda Friedel istražuje ljepotu kroz vizualnu formu ljudi, prirode, arhitekture, Liza Ambrossio koja veže genetiku, povijest traumi s fiktivnim naracijama te konačno i Alba Zari koja pomoću slike, fragmenata, gradi sliku vlastitog nasljeđa.

Izložba „Neodlučne slike“ višeslojno istražuje pitanje slike u digitalnom vremenu, svakodnevne vizualne komunikacije u javnom prostoru te identiteta, tijela i odnosa fikcije i stvarnosti u drugom desetljeću.

 

Izvori:

Steyerl, Hito. “Ripping reality: Blind spots and wrecked data in 3D“. URL: https://www.eipcp.net/e/projects/heterolingual/files/hitosteyerl/index.html

Steyerl, Hito. “The Spam of the Earth: Withdrawal from Representation“, URL: https://www.e-flux.com/journal/32/68260/the-spam-of-the-earth-withdrawal-from-representation/

Taylor, Astra. 2014. The People’s Platform: Taking Back Power and Culture in the Digital Age. Random House Canada.

 

 

Back To Top