skip to Main Content

IZLOŽBA

29/06 ∙ 20:00-28/08 ∙ 18:00 ∙ Muzej suvremene umjetnosti

Otvorenje ∙ 2022-06-29 20:00:00

Curator ∙ Barbara Gregov, Lovro Japundžić, Lea Vene

No Tears Left To Cry
Anna Vallejo

No Tears Left To Cry

U svom ovogodišnjem izdanju, festival Organ Vida u fokus stavlja društvene dimenzije osjećanja te prezentira umjetničke radove koji se hvataju u koštac s različitim manifestacijama osjećanja u suvremenom društvu.

Na glavnoj izložbi sudjeluje deset međunarodnih umjetni⁞ca izabranih putem javnog poziva od strane međunarodnog žirija u sastavu: Agnieszka Roguski, Antonio Cataldo, Ivana Meštrov, Jen Kratochvil, Lovro Japundžić.

Odabrani radovi se fokusiraju na prevladavajuće negativne osjećaje poput tjeskobe, nezadovoljstva i frustracije te ih nastoje raspetljati, kontekstualizirati i transformirati u vizualne kritike stvarnosti. Umjetnica Nicole Maria Winkler u radu „Fuge“ bavi se upravo željom za kontrolom kaosa te pokušajem ponovne uspostave stabilnosti u svakodnevnom životu. Fuga je obrambeni mehanizam koji čuva psihu od bolnih iskustava blokiranjem određenih informacija, a ujedno je i kompozicijska tehnika. Umjetnica od svakodnevnih predmeta, organskih i anorganskih tvari oblikuje začudne kompozicije koje tvore umirujući mikrokozmos i nude bijeg od poznatih, zagušujućih ili opresivnih konstelacija. Stres kao društveni simptom identificira i Nils Stelte u svom radu „Renesansa“. Kroz seriju fotografija predstavlja niz rituala i taktika koje pojedin⁞ke u urbanim sredinama koriste za prevladavanje stresa i osobnih kriza. Rad „Ok je plakati“ umjetnice Marin Håskjold fokusira se na pandemijske uvjete života te također istražuje kako se kolektivno nositi s osjećajima usamljenosti i izolacije te nadići apatiju.

I za umjetnicu Annu Vallejo pandemija je okidač za suočavanje s vlastitim boljkama – ovisnošću o ljubavi i patologijom idealizacije nedostupnih muškaraca. Naslanjajući se na teorijske uvide iz polja psihologije i neuroznanosti, umjetnica u seriji fotografija „Neuromantik“ nastoji demistificirati tradicionalnu koncepciju romantične ljubavi te dekonstruirati uvriježene obrasce vezivanja u romantičnim odnosima. Sara Pukanić i Filip Vest pak istražuju kako suvremene romantične odnose oblikuju virtualni obrasci ponašanja. Dok Sara Pukanić u radu „Vidim te“ tematizira posljedice ghostinga, naglog i neželjenog prekida intimnog kontakta, Filip Vest u instalaciji i performansu „Krevet koji izgleda kao tijelo“ čekajući spoj gasi mobitel kako bi mogući ghosting izbjegao. Premda su u načelu intimistički, radovi su kritični prema nedostupnosti, nezainteresiranosti i nekomunikativnosti kao učestalim obilježjima suvremenih međuljudskih odnosa te naglašavaju važnost otvorenog komuniciranja o (vlastitoj) ranjivosti.

Osobna perspektiva polazište je i Ezre Šimeka u radu „Voli li on⁞a cvijeće ili kupujem cipele na platformu i tarot karte?”. Kroz niz primjera iz svakodnevice umjetni⁞ca u formatu edukativnog video eseja kritizira rodnu binarnost kao temeljni organizacijski princip roda u društvu, ali naglašava i emancipacijski potencijal, užitak koji nadilaženje te opresivne logike može proizvesti. Pitanjem (ne)mogućnosti reprezentacije queer subjektiviteta i tjelesnosti bavi se i umjetnica Mara Jenny u prostornoj instalaciji „dodatak za skriveni put“. Uokviren motivima zrcala i sata bez kazaljki, rad je zamišljen je kao trenutak kontemplacije, bezvremenski prostor za uspostavljanje intuitivnih i asocijativnih veza između prisutnih (gledatelj⁞ica) i odsutnih (umjetni⁞ca) tijela i njihovih više (billboard) ili manje (zrcalna slika) komodificiranih reprezentacija.

Radovi Yosija Negrína i Naomi Moonlion istražuju i zamišljaju alternative tjeskobnoj kapitalističkoj stvarnosti. Yosi Negrín u radu „Rijetka zemlja“ prikazuje opći nedostatak kontrole i besciljnost života kroz prizmu ekološke devastacije. Umjetno jezero ispunjeno otrovnim tehnološkim otpadom stoji kao nagovještaj distopijskog pejzaža bliske budućnosti. Naomi Moonlion u radu „Grozničavi snovi pustinjak⁞inje” daje utopijski odgovor na posvemašnju krizu – uskraćivanje, nedostupnost i nedemokratičnost različitih oblika skrbi u kapitalizmu. Koristeći tarot i kao metaforu za neizvjesnost doba u kojem živimo i kao sredstvo imaginacije, umjetni⁞ca preispituje postojeće te potiče na osmišljavanje novih, nježnijih i solidarnijih praksi skrbi.

Osjećaji iscrpljenosti, ravnodušnosti ili razočaranja u suvremenom društvu možda jesu naturalizirani, no to ne znači da su prirodni ili nepromjenjivi. Izložba „No Tears Left to Cry“  pokušaj je umjetničkoj istraživanja subverzivnog potencijala emocija – prostor za kritiku prevladavajućeg malodušja, ali i prostor za zamišljanje i stvaranje optimističnijih afektivnih alternativa.

Back To Top